tekstilna tehnologija, skup načina i postupaka kojima se sirovine i poluproizvodi biljnoga, životinjskog i sintetskoga podrijetla prerađuju u različite tekst. proizvode (→ tekstilije); također znanstvena disciplina koja se time bavi. Glavna su joj područja: tekstilno-mehanička tehnologija, koja ugl. obuhvaća mehaničke operacije preradbe i proizvodnje vlakana, pređe, pletiva, tkanina, čipki, netkanih tekstilija i drugih tekstilnih materijala; tekstilno-oplemenjivačka tehnologija, koja većinom obuhvaća kemijsko, ali i mehaničko i toplinsko oplemenjivanje u svim fazama proizvodnje i korištenja tekstilija; odjevna tehnologija (također → konfekcija), koja obuhvaća postupke izradbe odjeće i ostalih gotovih tekstilnih proizvoda, a često se vodi i kao posebna industrijska grana.
Povijest tekstilne tehnologije
Početci razvoja tekstilne tehnologije sežu u prapovijesno doba, kada se ona razvijala na empirijskim spoznajama. Isprva su se tekstilni proizvodi izrađivali od dlaka domaćih životinja ili od biljnih vlakana, a poslije i od svile. Prva se nalazišta vunenih tekstilija u području jugoistoku Turske datiraju približno u 6000. pr. Kr. Postoje indicije da se u Egiptu upotrebljavao lan već oko 5000. pr. Kr., a egip. mumije iz 3000. pr. Kr. omotane su u kvalitetno laneno platno. U isto doba u Indiji se rabio pamuk, dok se u Kini oko 2700. pr. Kr. uzgajao dudov svilac za dobivanje svile. Do izuma škara, dlaka se čupala iz ovaca, a biljna su se vlakna dobivala preradbom istresanjem, močenjem, udaranjem, češljanjem; zatim se od njih predenjem izrađivala pređa, a od nje se tkala tkanina i izrađivali drugi plošni proizvodi, koji su se prali, kuhali u lugu, izlagali na suncu ili bojili prirodnim bojilima. Ručno → predenje s pomoću preslice i vretena bilo je odavno poznato, no tek je u XVI. st. bio izumljen nožni kolovrat; sve to vrijeme tkalo se na tkalačkom stanu (→ tkanje). Značajniji razvoj tekstilne tehnologije počeo je potkraj XVIII. st., kada su se zbog povećanih potreba za tekstilom počeli istraživati načini za povećanje proizvodnje. Uslijedio je niz izuma na području tekstilne strojogradnje i kemije, te uvođenje novih strojeva u proizvodnju, koji su ujedno označili početak industrijske revolucije. God. 1773. engleski izumitelj John Kay (1704–80) izumio je tzv. leteći čunak, koji je omogućio mehaničko provođenje potke kroz osnove umjesto ručnoga. J. Hargreaves je 1769. izmislio predilicu koja je istodobno mogla presti više niti pređe. Izum vođenja tkanja s pomoću bušenih kartica J. M. Jacquarda (1808) omogućio je tkanje tkanina s utkanim uzorcima neograničena oblika. God. 1856. W. H. Perkin pripravio je prvo sintetsko bojilo, a bili su razvijeni i novi strojevi za bojenje, bijeljenje i mercerizaciju. Potkraj XIX. st. dobivena su prva umjetna regenerirana vlakna od prirodnih polimera (celuloze i bjelančevina), a sredinom XX. st. i sintetska vlakna. Tada se počelo uvoditi automatsko vođenje, regulacija i nadzor proizvodnje. U XX. st. intenzivirala su se znanstvena istraživanja na području tekstilne tehnologije, koja se počinje uvoditi i u visoko školstvo (prvi takav studij bio je osnovan 1920. u Dresdenu), što je bilo osnova njezina ubrzanoga razvoja koji traje do danas.
Tekstilna tehnologija u Hrvatskoj
U Hrvatskoj je proizvodnja tekstila već odavna bila dobro poznata i uvedena. U brdovitim krajevima pretežito se prerađivala ovčja vuna i kostrijet od kozje dlake, u ravničarskim krajevima uzgajali su se lan i konoplja, a u južnoj Hrvatskoj i brnistra. Preradbom vlakana bavile su se ugl. žene koje su ručno prele uvijanjem vlakana uz vreteno. Tkalo se na tkalačkom stanu prebiranjem među prstima, a poslije i uvođenjem čunka s potkom između niti osnove. Posebno se razvijalo pletarstvo i čipkarstvo. Proizvodnja tekstila odvijala se ugl. u domaćinstvima, a kvalitetniji se tekstil uvozio. U Dubrovniku se u XIV. st. razvila značajna manufakturna proizvodnja tekstila, posebno vunenih tkanina, koje su zbog svoje izvrsne i strogo nadzirane kakvoće prodavane po cijelom svijetu. Zlatno doba dubrovačke proizvodnje tekstila trajalo je 200 godina. Osim toga, u srednjem vijeku bila je razvijena manufakturna proizvodnja tekstila u Zadru i u Boki kotorskoj. Noviji razvoj takve proizvodnje počeo je u XVIII. st. nakon poticaja carice Marije Terezije, kada su se otvarale suknare u Zagrebu, Trakošćanu i Ozlju, organizirala proizvodnja jedrenoga platna u Rijeci i Senju, užarija u Čepinu, platnara u Bakru, proizvodnja vojničkih kapa i voštanoga platna u Zagrebu i drugdje, te svilane u Osijeku, Varaždinu i Požegi. Svilarska proizvodnja trajala je sve do sredine XIX. st., kada je zbog pomora dudova svilca prestala. U industrijalizaciju tekstilne proizvodnje Hrvatska se razmjerno kasno uključila. Veće industrijske tekstilne tvornice bile su osnovane tek krajem XIX. st., a jači razvoj tekstilne proizvodnje počeo je nakon I. svjetskog rata i os. nakon II. svjetskog rata (→ tekstilna industrija). Usporedno s razvojem industrije razvijalo se i tekstilno školstvo. Srednje tekstilne škole bile su otvorene u Oroslavju 1927., Zagrebu 1935., Dugoj Resi 1945. i Varaždinu 1947., a više tehničke tekstilne škole bile su osnovane u Zagrebu, Varaždinu i Dugoj Resi 1961. Na Tehničkom fakultetu u Zagrebu predavala su se poglavlja iz tekstilne tehnologije već od 1929., a tekstilni izborni predmeti počeli su se upisivati 1951. Na tadašnjem Tehnološkom fakultetu u Zagrebu bio je osnovan 1960. smjer kemijska tekstilna tehnologija, koji je 1971. prerastao u zaseban studij; taj se studij 1991. naposljetku izdvojio kao samostalan Tekstilno-tehnološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Usporedno s razvojem školstva počela su i znanstvena istraživanja. Pokretanjem i izlaženjem časopisa Tekstil (1952) intenzivirala se znanstvena djelatnost, objavljuju se znanstveni i stručni radovi, od 1971. i u uglednim međunarodnim časopisima. Također se razvija i međunarodna znanstvena suradnja, osobito intenzivirana u posljednje doba.
